Ruganje - tema broja

Ruganje je izraz nepoštovanja

Mila Jelavić
Mila Jelavić

O ruganju, ovoj najčešće bolnoj temi, e-poštom sam uputila nekoliko pitanja pravobraniteljici za djecu gospođi Mili Jelavić. Ubrzo je stigao odgovor, a u uvodu je pisalo:
„Pitanja koja ste mi postavili Ti i tvoji prijatelji nisu laka i teško je na njih kratko odgovoriti. Drago mi je da ste pokrenuli raspravu o temi koja je nedvojbeno povezana s poštovanjem i ostvarivanjem prava djeteta. Pojava izrugivanja među djecom nije nova ni rijetka, ali danas u eri masovne upotrebe interneta i društvenih mreža dobiva i neke nove, opasnije oblike.
Tebi i tvojim kolegama, a posebno novinarskoj družini ‘Koraka’, želim mnogo uspjeha u učenju i radu i srdačno vas pozdravljam.“

Na djecu razornije djeluje ruganje odraslih

Verbalno zlostavljanje

Koliko djece u Hrvatskoj prosječno pati zbog ruganja?
To je teško utvrditi jer je ruganje vrlo česta pojava u društvu, ne samo među djecom. Vjerojatno gotovo i nema djeteta kojem se barem jednom neko dijete nije narugalo. Srećom, neće svako ruganje izazvati patnju djece, jer svako dijete različito reagira na to. Rekla bih da na djecu razornije djeluje ruganje odraslih koji su im važni, na primjer, roditelja ili učitelja. Kad je ruganje usmjereno uvijek na isto dijete ili grupu djece i kad se ponavlja s namjerom da se nekoga povrijedi i da mu se nanese šteta, onda možemo govoriti o verbalnom zlostavljanju, koje uključuje i ruganje, vrijeđanje, ismijavanje, ponižavanje, grubo kritiziranje.
O brojkama možemo govoriti tek približno, na temelju istraživanja o nasilju među učenicima. Jedno od takvih istraživanja, koje je Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba provela u 13 gradova Hrvatske, pokazalo je da svaki četvrti učenik (27%) gotovo svakodnevno u školi doživljava neki oblik vršnjačkog nasilja – fizičkog ili verbalnog. Osim toga, UNICEF-ovo istraživanje o nasilju putem interneta, koje uključuje i ruganje, pokazalo je da se svaki treći učenik (34%) susreo s takvim nasiljem, a 5% djece doživljava ga više puta tjedno.

U kojoj dobi djeca pribjegavaju ruganju?
Već u dječjem vrtiću, dakle, od predškolske dobi djeca se znaju narugati. Ipak, ruganje je češće u školskoj dobi, a koliko će biti često ovisit će i o tome kako odrasli i djeca reagiraju na takve postupke.

Što djecu navodi da se rugaju? Koja se djeca najčešće rugaju?
Mala djeca to doživljavaju kao igru i često ne razumiju da to može nekoga povrijediti. Najčešće to čine kako bi privukla pažnju u grupi, možda su i sama bila metom izrugivanja, a možda žive u okruženju u kojem se na takvo ponašanje ne reagira i ono se smatra bezazlenom „dječjom igrom“.
Nekad se dogodi i da se nehotice nekome narugamo. Ali tada je važno da to ispravimo tako što ćemo se ispričati, reći da nam je žao ako smo ga povrijedili i paziti da to ne ponovimo.

Na ponašanje utječe cjelokupno okruženje

Danas se djeca često rugaju zbog vanjskoga izgleda. Nekome se rugaju da je debeo, da ima ružne zube i slično. Dolazi li to iz obitelji ili na to utječe loše društvo, ili je pokupljeno iz škole ili s ulice?
Pitanje sadrži i većinu odgovora. Točno je da na takvo ponašanje utječe cjelokupno okruženje u kojem djeca odrastaju. Zato je jako važno da i u obitelji i u školi učimo djecu da je ruganje izraz nepoštovanja prema djetetu, da je ono u svakom slučaju nepristojno, da može povrijediti i može biti nasilnički čin pa i zlostavljanje djeteta, koje ostavlja dugotrajne posljedice.

Pravobraniteljica za djecu
Pravobraniteljica za djecu

Je li ruganje neka vrsta iskaljivanja bijesa?
Može biti, mada je ponekad samo nepromišljen i nepristojan postupak. Ponekad je i znak nekih problema u obitelji i školi, reagiranje na odbacivanje u tim sredinama. I onaj koji se ruga treba barem savjet, a nekad i pomoć da bi mogao promijeniti svoje ponašanje.

Treba li ruganje shvatiti ozbiljno ili kao šalu?
Nije svako ruganje isto, nekad je ozbiljno, a češće nije. Pogotovo je opasno ruganje koje nazivamo govorom mržnje i kojim se vrijeđa i odbacuje nekoga zbog njegove nacionalne pripadnosti, vjere, svjetonazora, siromaštva, spola, boje kože ili nekoga drugog razloga. No, ruganje uvijek treba shvatiti kao nešto negativno, a odrasli trebaju upućivati djecu da se trebaju međusobno uvažavati.

Osjećaju li se djeca manje vrijednom kada im se netko ruga?
Ne znam osjećaju li se manje vrijednom, ali mnoga se osjećaju pogođenom i nepravedno napadnutom. Neka djeca zbog toga se osjećaju odbačenom i neprihvaćenom, što je jako neugodno, a može biti i opasno ako dugo traje.

Potrebno je potražiti pomoć odraslih

Kako se ponašati kada ti se netko ruga?
Kao i u drugim slučajevima kad se netko prema nama ponaša nepristojno: trebamo ga upozoriti da nam se to ne sviđa i zahtijevati da prestane, ali naravno, ne uzvraćati istom mjerom niti nasiljem. Ako se ruganje nastavi, a pogotovo ako je riječ o vrijeđanju i ponižavanju, dijete se treba obratiti učitelju ili roditelju i zatražiti zaštitu.

Zašto neke žrtve ruganja svoje probleme rješavaju samoozljeđivanjem ili čak ubojstvom?
Nažalost, žrtve dugotrajnog bullyinga ili cyberbullyinga (zlostavljanja putem interneta) ponekad ne vide izlaz iz svojih problema, gube samopouzdanje, imaju vrlo lošu sliku o sebi pa, bez pravodobne pomoći, posljedica takvog dugotrajnog stanja može biti i depresivnost. Zato je u tim situacijama jako važno razgovarati s prijateljima, potražiti pomoć odraslih, podijeliti svoje osjećaje i patnju s osobom od povjerenja, na primjer povjeriti se roditelju ili drugom članu obitelji, školskom pedagogu ili razredniku. Uvijek se mogu javiti Hrabrom telefonu na 116 111 ili drugim SOS-telefonima za pomoć.
Zato je jako važno da u vašoj školi, u školskoj knjižnici, kroz školski časopis, predavanja i radionice učinite svima dostupnim informacije o mjestima na kojima se može potražiti savjet ili pomoć. Možda vam u tome može pomoći i Obiteljski centar u Zadru.

Kako se djeca, koja su žrtve izrugivanja, odnose prema okolini?
Različito. Ponekad uzvraćaju ruganjem i nasiljem, čak i onima koji nisu sudjelovali u ruganju, a ponekad se zatvaraju u sebe i pate, premda se izvana može činiti da ih ruganje ne pogađa.

Nezrelo i neozbiljno ponašanje

Ruganje spada u nasilje. Mislite li da se prema ruganju treba odnositi kao prema zločinu? Ako se nekome rugamo, može li nas to dovesti do suda ili socijalne službe? Odgovaraju li roditelji za naše postupke dok smo maloljetni?
Nije svako ruganje nasilje pa se ne možemo prema njemu ponašati kao prema „zločinu“. Ponekad je to tek nezrelo i neozbiljno ponašanje. Ali važno je razumjeti i poučiti djecu da je ruganje loše i ružno ponašanje. Takvo se ponašanje ne bi smjelo tolerirati u zajednici kao što je razred ili škola, gdje se očekuje da djeca zajedno uče, da rade timski, da se međusobno poštuju i da budu prijatelji. Namjera da se nekome našteti, da ga se povrijedi ili isključi iz društva su ono što ruganje pretvara u nasilni čin.
Međutim, ako je ruganje poprimilo razmjere verbalnoga zlostavljanja ili zlostavljanja putem interneta, tada će se počinitelji suočiti s ozbiljnim posljedicama. Djeca mlađa od 14 godina nisu kazneno odgovorna, ali njihovo nasilničko ponašanje, koje ugrožava dobrobit drugoga djeteta, škola može kazniti pedagoškom mjerom, a dužna je i prijaviti ga policiji i centru za socijalnu skrb. Centar će ispitati prilike u obitelji te može izreći neke obveze roditeljima, savjetovati ih ili nadzirati u odgoju djeteta i slično.
Djeca koja su starija od 14 godina odgovaraju za svoje postupke i pred sudom. Tako se može dogoditi da ih roditelji djeteta, čiju su dobrobit ugrozili, optuži zbog izrečenih uvreda, prijetnji, sramoćenja, zlostavljanja putem interneta. Ovisno o težini počinjenoga nasilja i težini posljedica toga nasilja po žrtvu, određuju se i kazne koje će im sud izreći.

Sa Svjetskioga dana prevencije zlostavljanja djece
Sa Svjetskioga dana prevencije zlostavljanja djece

Ako ne nekome ističemo nešto što da je dobro, a ta osoba smatra da je to loše, možemo li to nazvati ruganjem?
Ako sam dobro razumjela pitanje, riječ je o raspravi u kojoj dvije strane zastupaju suprotstavljena stajališta. Ako se pri tome služe činjenicama, a ne uvredama i ponižavanjem, onda je to doista rasprava, a ne ruganje. Nažalost, i među odraslima se rasprave često pretvaraju u izrugivanje, što nije dobro.

Rugaju li se djeca radi straha da se netko drugi ne ruga njima?
Da, ima i toga, pogotovo u sredini u kojoj nije jasno istaknuto da je ruganje neprihvatljivo i da u takvoj situaciji treba pokazati suosjećanje za žrtvu, a ne priklanjati se onome tko se ruga.

Imate li slučajeva, da su Vam se djeca javljala kada je ruganje prešlo granicu?
Da, ali češće su se javljali njihovi roditelji. To su uglavnom bili slučajevi vršnjačkoga nasilja u kojima škola nije znala kako reagirati, uglavnom zato što su i počinitelji nasilja imali dugotrajne probleme u ponašanju. I djeca koja su žrtve i ona koja su počinitelji nasilja trebaju pomoć. Djeca koja su kroz dulji period verbalno agresivna vjerojatno imaju neke probleme koji ih muče i treba im pomoći da ih razriješe i da nauče korigirati svoje neprihvatljivo ponašanje.

Možete li nam opisati neki izniman slučaj?
Nerado u javnosti iznosim takve slučajeve jer bi to moglo povrijediti djecu koja su od nas tražila pomoć.

Psihičko je zlostavljanje pogubnije

Što je gore psihičko ili fizičko zlostavljanje?
Teško je reći što je gore jer i jedno i drugo može imati tragične posljedice. Može se reći da je psihičko jer ga žrtva najčešće dugo trpi i ostaje bez podrške. Ponajprije zato što ponekad ni sama ne prepoznaje da je riječ o zlostavljanju, a osim toga, ni drugi često ne vide njezinu patnju jer tragovi zlostavljanja nisu vidljivi kao kod fizičkog nasilja. Tako ni djetetova okolina ne reagira sve dok posljedice ne postanu očite, na primjer, kroz posezanje za alkoholom ili drogom, samoozljeđivanje ili pokušaj samoubojstva. Ožiljci od tjelesnog nasilja su vidljivi znak za uzbunu, a psihičko nasilje dugo ostaje skriveno.

Jeste li Vi bili žrtva ruganja?
Teško mi se sjetiti svega što se u djetinjstvu događalo, no vrlo je vjerojatno da to ne mogu isključiti. Ali, čim se ne mogu sjetiti, vjerojatno nije bilo tako strašno da bih to pamtila kao neugodan osjećaj, kao nešto ružno što mi se dogodilo. Imala sam ponekad i razmirice sa svojim vršnjacima, ali doista ništa od toga ne pamtim kao neko traumatsko iskustvo. No, dobro se sjećam savjeta svojih roditelja, koji su mi govorili da nije pristojno rugati se bilo kome, ni vršnjacima ni odraslim osobama, već da je važno poštovati ih i prema svima se pristojno ponašati. Vjerujem da i vas vaši roditelji i nastavnici tako upućuju i da ćete ih u tome poslušati. Svi moramo poštovati ljudska prava – i djece i odraslih.

Rahela Žunić, 7.r.
Fotografije iz Ureda pravobraniteljice