Ruganje - tema broja

Osobu s invaliditetom ne treba žaliti

dani djetinjstva
dani djetinjstva

„One koji upiru prstom u vas, govore vam da ste slabi, nemoćni… njih zaboravite, to je slika njihova neznanja. Zeleno na semaforu znači da možete krenuti. Krenite u svaki dan puni snage i želje za novim i boljim životom.“ – kaže Arbnora, moja facebook prijateljica.

Kolica su tu da me guraju kroz život

Arbnora Šahini rođena je prije 18 godina u Virovitici. Ima bolest vezivnoga tkiva Osteogensis Imprerfecta (OI), kako sama kaže, ima tzv.staklene kosti. No, usprkos tomu, djevojka je koja ima otvoren pogled na svijet, a bolest je ne sprečava da se veseli. Odlična je učenica 2. razreda Ekonomske škole. Trebala je biti na fakultetu, no zbog zdravstvenih problema nije mogla redovito ići u školu. Bavi se pisanjem i san joj je jednoga dana studirati književnost i pomagati ljudima svojim pisanjem.

Mnogo toga nedostaje

Kakva je zapravo bolest Osteogensis Imprerfecta i koje prepreke postavlja u životu?
Osteogenesis Imperfecta je bolest krhkih kostiju, što znači da sam veoma lako lomljiva. Moram paziti kako se krećem da ne bih što slomila i u tomu mi pomažu invalidska kolica. Prepreke koje se javljaju zbog OI-a gotovo su svakodnevne. Ne mogu na mnogo mjesta u gradu jer nisu prilagođena za kolica. Dizalo u školi ne radi te sam zbog toga prisiljena imati nastavu u kući. Mnogo toga nedostaje u ovome svijetu da bi sve bilo jednako za svakoga.

Ono što sam prvo na tebi primijetila jest tvoj osmijeh i pozitivan stav prema životu. Što je tvoja misao vodilja?
Moji snovi meni daju snagu, volju i vjeru u bolje sutra. Kada dođe nepravda u moj život, pustim ju da prođe pored mene u tišini dok moj glas ne bude dovoljno glasan i dostojan za pravdu. A samo je pitanje vremena kada ću smoći snage da pomognem svakomu koga sputava neprilagođeni prostor zbog kojega se osjeća manje važnim.

Kako se tvoja obitelj nosi s tvojom bolešću?
Tata me uvijek učio da iz svakoga zla izvučem neko dobro, a mama da uvijek slijedim ono u što vjerujem i što volim, u ono sto jesam ako želim biti voljena i poštovana. Vjerujte, u pravu su. Sestre mi uvijek govore da sam njihov ponos.

Postoje li „ljudi od kamena“ koji upiru prstom u tebe kada te vide na ulici? Kako se tada osjećaš?
Dakako da postoje. Jednom sam išla do trgovine i šestogodišnji dječak pokazavši mami prstom prema meni, rekao je naglas: „Mama, vidi ovo!“ Majka mu nije ništa rekla, povukla ga je za ruku k sebi i pravila se da ga ne čuje. Pomislila sam, jadno dijete, misli da je upravo vidjelo izvanzemaljca, a ne ljudsko biće kao što je i on sam. Ljudsko biće koje kolica koristi kao pomagalo. Djecu se ne uči da osobu s invaliditetom ne treba žaliti. Jednoga dana, ne daj Bože, da mu se dogodi nešto u životu i završi u kolicima, zbog neznanja će pasti u depresiju, neće prihvatiti pomagala i možda će se čak i ubiti. Ljudi ne shvaćaju da su kolica ovdje da nas vode kroz život, a ne da nas sputavaju. Moja petogodišnja sestra sve to zna i razumije, i nikada nije upirala prstom ni u koga jer joj je objašnjeno da su ljudi različiti. Ona ne živi u neznanju. Tužno je što to znaju samo djeca koja žive s invalidima.

kolica me guraju kroz zivot
kolica me guraju kroz zivot

Moja me olovka spasila

Kako su se djeca odnosila u školi prema tebi? Jesu li ti se rugali?
Nisu se nikada rugali, ali su me žalili i često izdvajali jer nisam poput njih. Kao invalid često dolaziš u situacije da neke igre ne možeš igrati. Umjesto da smisle zajedničku igru u kojoj bi se svi igrali, učiteljica pomakne invalidno dijete na stranu i kaže neka gleda kako se ostala djeca igraju, da ga ne bi povrijedili. Nemaju pojma koliko ga time i u tome trenutku više vrijeđaju i ruše samopouzdanje. Takvo se dijete osjeća izolirano i ne osjeća se jednako vrijedno kao njegovi vršnjaci. Zašto? Djecu se ne uči djelima da svi imamo jednaka prava, već samo pukim i ispraznim riječima “svi smo jednaki “, a očito je da nismo. Dokaz tomu su ljudi s invaliditetom koji su povučeni i šutljivi jer ih se stavljalo na stranu. I meni se to dogodilo, no mene su moji snovi probudili, moja me olovka spasila.

Što poručuješ onima koji se rugaju i onima kojima se rugaju?
Ljudi koji izruguju druge, ustvari se rugaju svome neznanju, odgoju, kulturi, tj. sami sebi. Oni koji su izrugani od strane takvih ljudi, mogu biti ponosni jer nisu poput njih, jer su, vrlo je očito, bolji ljudi.

U djetinjstvu si imala više od 200 lomova ruku i nogu. Kako si se nosila s time?
Dok je mama plakala zbog svakoga gipsa koji bi slijedio nakon slomljene kosti, ja bih je tješila govoreći kako će to proći. I prošlo je. Lomovi su se smanjili. Lijekovi su ih prorijedili, ima ih sve manje. Bolest je uvijek ovdje, no ja sam danas, zbog patnje, duhom neslomljiva osoba. Zbog toga mislim da su tih 200 lomova meni jako pomogli u životu. Ponekad zbog patnje rastemo kao ljudi, iako mislimo da u nekim trenucima padamo do dna. Nije istina, poletjet ćemo s vremenom jači i vredniji.

Na tvojem profilu piše: Kolica su tu da me guraju kroz život… Pojasni nam svoj stav.
Koliko god se činilo suludo, ali ja nikad nisam sama. Imam svoja četiri kotačića koji su uvijek uz mene. S njima se osjećam jačom. Dakle… moja kolica su moje oružje kojim se borim za boljitak. To je velika vrijednost i to treba cijeniti, treba se boriti za bolje sutra, a ne sjediti doma i oplakivati sebe.

nebo je Arbnorina granica
nebo je Arbnorina granica

Vjerujem u ljubav

Na fejsu objavljuješ svoje kratke priče. Prekrasno pišeš. Jesi li bila na kakvu natjecanju?
Hvala puno na komplimentu. Bila sam na državnoj smotri LiDraNa. Išli smo na more četiri dana i kolica nisu bila nikakva prepreka dokle god je želja bila veća. A, uvijek je veća.

Namjeravaš li jednoga dana biti književnica ili imaš druge planove?
Namjeravam se jednoga dana baviti pisanjem, no voljela bih biti i učiteljica hrvatskoga jezika. Prvenstveno bih djecu učila ljudskosti, a nakon toga ljubavi prema hrvatskome jeziku.

Što misliš o ljubavi? Predstavlja li tvoja bolest prepreku za ljubav?
Ljubav je danas većim dijelom svima problem. Ljudi su zaboravili prave vrijednosti ljubavi i vole površno, vole nedovoljno. Smatram da osoba koja zna što je ljubav, neće obraćati pažnju ni na kakva kolica, ni na kakav novac, izgled ili što već. Vjerujem da prava duša uvijek nađe pravu dušu. Vjerujem u ljubav.

Dora Klarić, 8. r.
Fotografije: iz obiteljskoga albuma