Susreti

O Glembajevima i koječemu

s vašom novinarkom
s vašom novinarkom

Vinko Radovčić je mladi, talentirani glumac i redatelj, koji je svojom novom obradom Glembajevih zaintrigirao zadarsku kazališnu javnost. Tim povodom razgovarala sam s njim jer sam željela saznati nešto o njemu i o samoj predstavi.
U njegovu biografiju svakako treba dodati da je bio učenik naše škole i svrstati ga među mnoga uspješna imena naših bivših učenika.

Glembajevi – uvijek aktualni

Gluma od najranije dobi

U kojemu ste trenutku shvatili da je gluma vaš poziv?

Pretpostavljam da je to bilo u osnovnoj školi, već na samom početku. U to je vrijeme bio rat, 1991./1992. Profesorica Vesna Bilić našla je jedan tekst pa smo ga u skloništu, kod nje doma, analizirali i počeli s radom. Predstava se zvala ‘Mucko i Lunja’. Nažalost, predstavu nismo nikad završili zbog ratne situacije. Baš tu negdje rodila se moja ljubav prema kazalištu i glumi.

Kakav ste učenik bili u osnovnoj i srednjoj školi?

U osnovnoj školi nisam bio baš dobar đak zbog te ratne situacije, ali u srednjoj sam bio vrlo dobar đak. Srednja škola mi je ostala u ljepšem i boljem sjećanju.

Tajna uspjeha je rad

Kako izgleda jedan uobičajeni dan glumca?

Ako je predstava u pripremi, tijekom dana ponavlja se tekst, rade se vježbe prije same predstave. Naravno, treba se dobro zagrijati i fizički pripremiti, i dobro jesti jer sav taj napor treba izdržati. Ja bih rekao, da je dan sličan danu običnoga čovjeka osim samih priprema prije predstave.

Kada imate veće i zahtjevnije predstave, koliko se dugo za njih pripremate?

Sama priprema općenito traje oko dva mjeseca, no Glembajeve smo radili tri.

Imate li tremu prije nastupa?

Naravno, svatko ima tremu ako mu je do nečega stalo i nešto voli. Takva trema je pozitivna, pomaže da se što bolje uđe u lik i da napravite što bolju inetrpretaciju. Negativna trema nije nikako dobra. Negativne treme kod mene i nema tako često.

Prilično ste mladi, a već ste tako uspješan glumac i redatelj. Koja je tajna vašega uspjeha?

To je svakako rad. Treba raditi marljivo, biti uporan, baviti se onim što voliš i posvetiti se tome. To bih preporučio svim mladima.

Jean Paul Sartre - No Exit (Garcin)
Jean Paul Sartre – No Exit (Garcin)

Kakav je osjećaj za vrijeme predstave biti na pozornici i znati da svi gledaju baš u vas?

Kada bih tako razmišljao, ne bi bilo dobro. Za vrijeme se predstave isključim, posvetim se ulozi i nemam takav osjećaj, niti o njemu razmišljam. Kad bih tako tazmišljao, javljala bi se ona, prije spomenuta, negativna trema.

Gluma je moj poziv

Da niste glumac, bili biste?

Bio bih sigurno netko tko je vezan uz kazalište ili umjetnost blisku njemu. Dosada sam u kazalištu radio kao dramaturg, inspicijent, scenograf… No gluma je moj poziv i zapravo nikad nisam razmišljao da ću raditi išta osim glume.

Imate li uzor u svijetu glume?

Imam jako puno glumaca koje volim, pratim i kojima se divim. Među njima su John Malkovich, Livio Badurina, Ozren Grabarić i Krešimir Mikić.

Kako biste sebe opisali kao osobu?

Teško mi je govoriti o sebi, no opisao bih sebe kao nekoga tko voli svoj posao, kao nekoga tko je suzdržan i dosta discipliniran.

Što radite u slobodno vrijeme kada niste u kazalištu?

U slobodno vrijeme volim šetatim, ići u prirodu, družiti se s prijateljima i obitelji.

Uz sve obveze imate li vremena za obitelj i prijatelje?

Svakako da imam jer je obitelj, kao i prijatelji, na prvome mjestu. Veliki dio slobodnoga vremena provodim s njima.

O Glembajevima

Zašto baš Glembajevi?

Gospoda Glembajevi su kapitalno djelo hrvatske književnosti, rekao bih čak i vrh hrvatske književnosti. Naravno, nije to razlog zašto sam postavio Glembajeve. Meni je taj komad vrlo blizak i drag, pogotovo lik Leona Glembaja, kojega sam igrao u predstavi. Leona bih ja nazvao hrvatskim Hamletom. Taj komad – Glembajevi vrlo je aktualan i danas, a kazalište mora paziti da svakako korespondira s današnjim vremenom, i da tekst ima smisla. Mi smo s našim Glembajevima digli određenu ‘prašinu’. Puno se piše o predstavi, puno ljudi je na neki način iritiralo to što radimo Glembajeve u Zadru. Glembajevi su vrlo zanimljiv komad koji svako kazalište, pogotovo hrvatsko treba imati na repertoaru.

Miroslav Krleza - Gospoda Glembajevi (Leone)
Miroslav Krleza – Gospoda Glembajevi (Leone)

Kakve su bile prve kritike na predstavu?

Kritike su bile razne, svatko ima svoje mišljenje i viđenje Krleže i Glembajevih. Ja uvijek pazim od koga dolaze kritike i tko ih govori. Meni je bila najdraža kritika srednjoškolaca koji su gledali predstavu i kasnije mi slali poruke i zaustavljali me u prolazu. Rekli su mi da im se predstava jako sviđa te da im se Glembajevi, kao lektira, nisu svidjeli, a nakon predstave ponovno ih čitaju. A počeli su čitati i druga djela Miroslava Krleže.

Kako ste osobno zadovoljni predstavom?

Zadovoljan sam. Svakako uvijek može bolje i više. Treba raditi. Volio bih da predstava ima dug život tako da bi svakom izvedbom bila bolja i jača. Zasad sam, u ovoj fazi igranja, vrlo zadovoljan.

Ima li po vašem mišljenju danas u Hrvatskoj ”Glembajevih”?

Nažalost ima ih svugdje. Kažu da je Remetinec prava kuća gdje ima najviše Glembajevih. To će stariji bolje znati.

O zadarskoj sceni

Gdje se vidite za 10 godina?

U kazalištu, u lijepim, zanimljivim, suvremenim predstavama i projektima.

Suncana Skrinjaric - Plesna haljina zutog maslacka (Pauk i pripovjedac)
Suncana Skrinjaric – Plesna haljina zutog maslacka (Pauk i pripovjedac)

Ima li Zadar mladih glumačkih talenata?

Ima, na tome se radi i u kazališnoj radionici zadarskoga Hrvatskog narodnog kazališta i na ostalim glumačkim radionicama u našemu gradu. Ima puno ljudi koji prate i idu u kazalište i nekoliko ljudi koji su na Dramskoj akademiji u Zagrebu. Zadar ima mnogo mladih glumaca koji će svakako stati na scenu HNK i na ostale scene u gradu.

Osjeća li se i u kazalištu nestašica novca?

Da, kultura je uvijek zadnja. Nažalost, to je uvijek tako bilo i ja se nadam da neće biti. Trudimo se uštedjeti na scenografiji, glumcima i redateljima. Svaka kriza donosi dobre i loše stvari. Treba raditi i vjerovati u bolje sutra.

Koja je vaša poruka mladima?

Neka budu svoji, čitaju, rade na sebi, budu otvorena srca prema svima, i da dođu u kazalište.

Razgovor vodila: Ana Grgica Knežević, 8. r.
Fotografije iz obiteljskoga albuma