Krajevi i ljudi

Na Internacionalnoj školi za poučavanje o Holokaustu „Yad Vashem“

Zid plača
Zid plača

Zid plača u jeruzalemskome starom gradu je uobičajeni naziv za Zapadni zid koji je pripadao potpornjima popločja na kojem se nalazio židovski hram u Jeruzalemu. Kroz povijest su se Židovi počeli okupljati na tom mjestu. Zid je poznat i zbog vjerovanja da će se svaka želja ispuniti čovjeku ukoliko je ispiše na papirić i taj papirić utakne u Zid.

Put u Izrael

Stručno usavršavanje

Moj put u Izrael na stručno usavršavanje na Internacionalnoj školi za poučavanje o Holokaustu „Yad Vashem“, točnije njegov glavni grad Jeruzalem, započeo je prijavom na natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH i izraelskoga Yad Vashema – svjetskoga memorijalnog centra mučenika Holokausta i junaka (http://www.yadvashem.org/) smještenoga u glavnom gardu Jeruzalemu, kojim se dodjeljivalo 25 stipendija za poučavanje o Holokaustu namijenjenih učiteljima predmetne nastave i nastavnicima društvenih predmeta u osnovnim i srednjim školama te sveučilišnim profesorima i stručnjacima koji se aktivno bave edukacijom o Holokaustu. Uz prijavu je bilo potrebno priložiti životopis i motivacijsko pismo na engleskom jeziku.
Za otprilike dva tjedna pozvana sam na razgovor u zgradu Ministarstva gdje me dočekalo 40-ak kolega koji su također pozvani na razgovor. Moram priznati da me tada uhvatila trema, pogotovo kad sam čula svoje ime i morala uči u prostoriju za razgovore. Međutim trema je vrlo brzo nestala, onoga trena kada sam ušla u prostoriju i vidjela nasmijana lica zaposlenica Ministarstva. Tri gospođe koje su obavljale razgovor bile su jako ljubazne i razgovor je prošao u opuštenome tonu. Nekoliko dana kasnije javili su mi da sam prošla i da 1. srpnja 2013. putujem u Jeruzalem. Odmah sam zvala kolegicu koju sam upoznala na razgovoru da provjerim je li i ona prošla. Kad sam saznala da je, moja sreća je bila dvostruka jer mi je bilo lakše otići na put kad barem nekoga poznajem.
Svjesna toga da zbilja idem u Izrael postala sam tek dan ranije kada sam spremala stvari u kovčeg i muku mučila s odabirom stvari koje ću nositi sa sobom, vodeći računa o strogim aerodromskim pravilima. Dan ranije otišla sam u Zagreb i prespavala kod prijateljice jer je let bio zakazan za 8:30 sati ujutro, a trebali smo se svi zajedno okupiti vrlo rano.

U avionu s predsjednikom Josipovićem

Prvoga dana u mjesecu srpnju u Zagrebu je bilo vrlo kaotičan. Zbog ulaska Hrvatske u Europsku uniju većina je zagrebačkih prometnica bila zatvorena. Uhvatila me panika da neću stići na aerodrom na vrijeme iako sam krenula vrlo rano. Kasnila sam 15-ak minuta, međutim uspjela sam obaviti check in na vrijeme i javiti se Snježani Banek, djelatnici Ministarstva koja je išla s nama. Sve kolege i ja skupili smo se kod izlaznih vrata, to je to, za 10-ak minuta ulazimo u avion za Beč, a potom presjedamo za Tel-Aviv. Sve skupa trebalo je biti 3 i pol sati vožnje. Međutim naš avion se nije pojavio. Javljeno nam je da avion za Beč neće doći i da odemo na informacije i zakažemo novi let. Takav ishod nitko nije očekivao. Nakon gotovo sat vremena saznali smo kako je grupa podijeljena na dva dijela zbog toga što nemaju nijedan avion u koji bi stali svi zajedno i da jedni kreću za sat vremena na aerodrom u Istambulu, a potom odmah presjedaju za Tel-Aviv i kako će biti u Jeruzalemu svega 2 – 3 sata od predviđenog. Druga grupa trebala je čekati do 14 sati let za Beč, potom u Beču čekati još dva sata da bi presjeli u avion za Tel-Aviv. Pogađate koja me grupa dopala? Naravno čekanje leta za Beč. Moram priznati da taj dan na zagrebačkom Plesu nije bilo dosadno. Na ulazu su bili ljudi u narodnim nošnjama, svirali i pjevali kako bi predstavili Hrvatsku stranim dužnosnicima koji su taj dan dolazili i odlazili iz Hrvatske. Dijelili su licitarska srca, a kao utjehu za otkazani let djelatnici aerodroma podijelili su nam vaučere za ručak. Vrijeme čekanja bilo je korisno jer smo se mi, koji putujemo zajedno, mogli bolje upoznati. Kada smo napokon dočekali let za Beč, iznenadio nas je predsjednik Ivo Josipović koji je letio za Beč tim istim letom.

U znaku Holokausta

U Tel-Aviv smo sletjeli oko ponoći. Dočekala nas je gospođa Chava Baruch, djelatnica Yad Vashema zadužena za našu grupu, koja nas je uputila u kombi koji nas je sat vremena vozio do našega hotela u Jeruzalemu. Čekalo nas je rano ustajanje i odlazak na prvo predavanje pa smo se svi odmah srušili u krevet.

Dr. Chava Baruch drži predavanje
Dr. Chava Baruch drži predavanje

Ujutro smo autobusom krenuli u Yad Vashem. Ime ovog memorijalnog centra u prijevodu znači „Ruka i ime“ – što bi predstavljalo težnju da se svake žrtve pojedinačno prisjećati. Prvo predavanje bilo je uvodno i njega je održao hrvatski ambasador u Jeruzalemu gospodin Pjer Šimunović. Potom nam je predavanja držalo nekoliko profesora, a najzanimljivije je bilo upoznavanje dviju žena koje su preživjele Holokaust. Osim njih dvije, svoja svjedočanstva ispričalo nam je još nekoliko ljudi tokom sedam dana i svaka od priča bila je posebna na svoj način, ali jednako potresna. Nakon predavanja, imali smo prvo razgledavanje Yad Vashema. Yad Vashem ogromni je kompleks smješten u šumi blizu planine Herzl na zapadnome dijelu Jeruzalema.

Dolina zajednica
Dolina zajednica

U tom kompleksu nalazi se Centar za edukaciju, Muzej Holokausta, Dječji memorijalni centar, Audio-vizualni centar, Umjetnički centar, galerija, knjižara, suvenirnica itd., a u jednoj od zgrada su i mlade cure i dečki koji služe obvezni dvogodišnji vojni rok pa smo svo vrijeme bili okruženi uniformiranim ljudima s puškama, što je bilo neugodno prvi dan, međutim kasnije smo se naviknuli da ih susrećemo svugdje, a ne samo na Yad Vashemu. Sva predavanja koja smo odslušali (ukupno 70 sati) bila su mi jako korisna i zanimljiva. Naučila sam mnogo novih stvari, ali i utvrdila i produbila neka ranije stečena znanja.

Mladi izraelski vojnici
Mladi izraelski vojnici

Nismo učili samo o zbivanjima za vrijeme rata, već i o židovskoj kulturi, umjetnosti i religiji. Najviše me zanimalo na koji način djecu u osnovnoj školi podučavati o Holokaustu te sam se sa mnoštvom informacija i smjernica vratila u Hrvatsku. Već s nestrpljenjem očekujem 27. siječnja odnosno Dan sjećanja na Holokaust i sprečavanje zločina protiv čovječnosti kako bih sa svojim učenicima u OŠ Vladimir Nazor, Neviđane započela s Holokaust projektom za koji sam im pripremila nekoliko zanimljivih radionica, predavanja i filmova. Nadam se isto tako da ću svojim iskustvom pomoći i nastavnicima u OŠ Stanovi u obilježavanju sjećanje na Holokaust i savjetima olakšati predavanja o ovoj emotivno teškoj temi.

Prije nego krenem u opisivanje samog grada, najprije ću opisati ono što me se najviše dojmilo u samom Yad Vashem-u. Children’s Memorial, odnosno Dječji memorijalni centar posvećen je milijunima djece koja su ubijena za vrijeme Holokausta. Na samom ulazu u centar nailazite na nekoliko velikih fotografija djece. Očekujete da ćete, kada uđete, vidjeti uznemirujuće fotografije, ali vas nakon tih par fotografija očekuje jedno duhovno iskustvo. Ulazite u mrkli mrak i prolazite kroz svojevrsni labirint staklenih stijenki i jedino što vidite je nebrojeno mnogo točkica svjetla i čujete glas koji na tri jezika – jidišu, hebrejskom i engleskom, izgovara imena ubijene djece, njihove godine i mjesto iz kojeg su bili.

Dječji memorijalni centar – Children's Memorial
Dječji memorijalni centar – Children’s Memorial

Kako to izgleda i zvuči možete pogledati na ovom linku: http://www.youtube.com/watch?v=O7I84JLrjD0. Svaka točkica svjetla predstavlja jedno od milijun i pol ubijene djece, a potrebno je nekoliko dana da glas izgovori sva njihova imena. Nakon posjeta ovom centru svi smo bili potreseni.

Povijesni muzej

Povijesni muzej – Historical Museum sagrađen je u obliku trokuta koji se prostire u širinu i dubinu na oko 4.000 četvornih metara uglavnom podzemnoga prostora. U njemu su kronološkim redom posložene sve etape od početka do kraja Holokausta. U muzeju možemo vidjeti prvo izdanje Hitlerove knjiga „Mein Kampf“, nacističke propagandne materijale, originalnu Schindlerovu listu, žute Davidove zvijezde, rekonstrukcije prostorija u logorima, maketu Auschwitza, odjeću i ostale osobne predmete žrtava, fotografije, video materijale itd. Pri kraju muzeja nalazi se Dvorana imena u kojoj se nalaze imena preko tri i pol milijuna pojedinačnih žrtava. Izlaz iz ovog muzeja ima panoramski pogleda na Jeruzalem i pri izlasku se osjećate kao da ste prošli kroz svojevrsni holokaust i izašli na slobodu.

Povijesni muzej - Historical Museum
Povijesni muzej – Historical Museum

U Povijesnom je muzeju zabranjeno fotografiranje, ali sam ipak uspjela napraviti jednu fotografiju ispod natpisa „Arbeit macht frei“ – odnosno rad oslobađa. Natpis je to koji se nalazio na ulazu u logor Auschwitz, ali i druge nacističke logore.

Impresivni Jeruzalem

Izvan Memorijalnoga centra Yad Vashem, Jeruzalem je još impresivniji, posebice njegov stari dio. Centar staroga dijela grada podijeljen je na četiri dijela – židovski, kršćanski, armenski i muslimanski i svaki je dio grada poseban i živopisan na svoj način. Posebno je živo na tržnicama odnosno bazarima gdje se prodaje sve i svašta i obavezno je cjenkanje. Nekoliko kolega i ja obišli smo glavni Bazaar nekoliko puta. Kupili smo neobične začine, halve, kipe (kape koje nose Židovi), čudne i vrlo ukusne baklave, darove za obitelj i prijatelje itd. Posebno su me oduševljavali ljudi koji su na svakom koraku bili vrlo ljubazni i pristupačni.

Začini
Začini

Od znamenitosti, posjetili smo Baziliku Svetoga groba gdje se nalazi Isusov grob, a sagrađena je na Golgoti, mjestu gdje je Isus razapet. Bazilika je mjesto na koje dolaze kršćani, pravoslavci i armenci. Prošli smo i nekoliko etapa isusovog križnog puta.

Bazilika Svetog groba
Bazilika Svetog groba

Ono što se svakako ne propušta vidjeti u Jeruzalemu je Zid plača. Prije nego se uđe u prostor gdje je Zid, potrebno je proći kroz strogu kontrolu. Vojska vam pregleda stvari i prolazite kroz skener prije nego uđete. Unatoč takvoj kontroli, vojnici nisu baš toliko kruti, dozvolili su nam da se fotografiramo s njima.
Zid plača u Jeruzalemskom starom gradu je uobičajeni naziv za Zapadni zid koji je pripadao potpornjima popločja na kojem se nalazio židovski hram u Jeruzalemu. Kroz povijest su se Židovi počeli okupljati na tom mjestu. Zid je poznat i zbog vjerovanja da će se svaka želja ispuniti čovjeku ukoliko je ispiše na papirić i taj papirić utakne u Zid.
Kolege i ja u samostalnome razgledavanju uskoga centra Jeruzalema otkrili smo Austrijski hospicij s čijega vrha puca prekrasan pogleda na Zlatnu kupolu (Kupolu na stijeni, Hram nad stijenom ili Omarova džamija) je omajadska džamija u Jeruzalemu, ujedno i jedna od najljepših i najstarijih u muslimanskom svijetu.

Zlatna kupola – Dome oft he Rock
Zlatna kupola – Dome oft he Rock

U sinagogi

Još ljepši pogleda imali smo kad smo se uspeli na Maslinsku goru. S nje se pogled proteže na cijeli stari dio Jeruzalema. U idućih par dana razgledali smo Jeruzalemski centar uzduž i poprijeko, te upoznali moderni dio Jeruzalema i njihov noćni život koji se ni po čemu ne razlikuje od Europskog na koji smo navikli. Pronašli smo jedan fini Jazz bar u kojem nas je vlasnik ugodno iznenadio kada je otpjevao i odsvirao nam na harmonici nekoliko „balkanskih hitova“. Također nam je pričao o svojim glazbenim turnejama i Emiru Kusturici koji je prije nekoliko dana u tom istom baru slavio rođendan. Ako ikada budete išli u Jeruzalem potražite „Birman-jazz bar“. Ono što je ipak različito, a dolazi do izražaja svaki petak zalaskom sunca i završava u subotu zalaskom sunca, je obilježavanje Shabata.

Kolegica Josipa i ja na Shabat večeri
Kolegica Josipa i ja na Shabat večeri

Tada na ulicama nema ljudi, svi su kod kuće s obiteljima i dan provode u molitvi, druženju. I odmoru. Tada ne vozi javni prijevoz, ne rade židovske trgovine, nema Židova na ulicama i pomalo je pusto. Posebno se pripremaju za Shabat večeru kojoj smo i mi nazočili, a nakon koje smo otišli u sinagogu kako bismo vidjeli kako izgleda njihov obred. Nismo očekivali apsolutno ništa te smo zato bili ugodno iznenađeni onim što smo vidjeli i doživjeli. Naime njihova misa nije nimalo monotona, muškarci plešu i pjevaju i jako je veselo. Iznenađeni smo bili kada su kolege pozvali da zaplešu s njima. Osim muškaraca i rabina koji čita Toru, u donjem dijelu smiju biti i djeca do puberteta, dok su žene na katu u posebnom dijelu iza zastora. Iako su odvojene od muškaraca i one gore pjevaju i mole se, te su ponosne na svoje muškarce i kako su nam objasnile, ne osjećaju nimalo diskriminirano ili manje vrijedno nego da baš naprotiv uživaju.

Nazaret

Osim Jeruzalema posjetili smo Nazaret, Galilejko more, Haifu, te smo prošli kraj rijeke Jordan i vidjeli iz daljine Mrtvo more. Nazaret je grad veličine Zadra, nalazi se na visini od 350 metara nadmorske visine, a većinsko stanovništvo čine Arapi. Posjetili smo najposjećenije kršćansko mjesto, a to je Bazilika Navještenja ujedno i najveći kršćanski objekt na Bliskom istoku. Prema vjerovanju, to je mjesto gdje je Gabrijel Mariji objavio rođenje Isusa. Unutar crkve nalazi se i dio kuće u kojoj je Marija živjela. U pokrajini Galileji pojeli smo ukusnu ribu, takozvanu St. Peter’s fish i vidjeli Galilejsko more.

Galilejsko more
Galilejsko more

U Galilejskom moru su se neki od kolega čak i okupali. Iako se zove more, zapravo je riječ o slatkovodnom jezeru, koji se nalazi na 213 metara ispod razine mora. To ga čini drugom po veličini depresijom na Zemlji, nakon Mrtvog mora (oko – 400 metara). Biti u ovakvoj depresiji znači imati problema sa zujanjem u ušima, vrtoglavicom, nedostatkom zraka, padom tlaka i prevelikom vrućinom. No nakon početnog šoka, naviknete na to čudno stanje.
Haifa je treći grad po veličini u Izraelu. Nalazi se podno planine Carmel i važnija je mediteranska luka. U njemu žive Baha’i sljedbenici novije Bahai religije moji su u Haifi napravili vrlo impresivna zdanja. Njihovo središte izgleda gotovo poput Versaillesa.
Betlehem i Mrtvo more nisu bili u sklopu programa razgledavanja, ali su neki kolege slobodno vrijeme iskoristile da ih posjete. Situacija s Palestinom je na tom području i dalje napeta te izbjegavaju bilo kakve moguće probleme. Ono što mi je posebno krivo je da nisam vidjela granicu koja dijeli židovski od palestinskoga dijela Jeruzalema. Na jednom predavanju rečeno nam je da Palestinci tu granicu zovu zid, a Izraelci vrata. Savjetovali su nam da granicu zovemo barijera ako želimo biti neutralni.

Mogla bih vam pisati još puno toga na dugo i na široko, o izraelskoj glazbi, ukusnim falafelima, kosher hrani, nesnosnoj vrućini, raznim dogodovštinama, ali to bi pak bilo previše, zato sam u foto-galeriju stavila neke od fotografija kojima ću vam pokušati dočarati Jeruzalem u svojemu punom sjaju.

Nikolina Dolfić,
školska knjižničarka