Krajevi i ljudi

Grad priča iz davnine

Medo
Medo

Subota je, 25. dan mjeseca svibnja 2013. Učenici šestih razreda naše škole odlaze na izlet u Ogulin, grad Ivane Brlić-Mažuranić.
Jutro je, žurim prema autobusu. Većina je stigla. Među razdraganim su učenicima i naše profesorice Alis Peričić-Fijala, Aranka Kecman i socijalna pedagoginja Anita Petrić.

Bajkoviti doživljaj

Autobus ubrzo kreće, svi su veseli i razdragani. Pjevamo, slušamo glazbu, fotografiramo. U Ogulinu nas dočekuje kiša i pljusak. Brzo smo se naoružali kišobranima i kabanicama i ne dozvoljavamo da nam kiša pokvariti izlet.

Đulin ponor

Odlazimo na Đulin ponor, nazvan po djevojci Đuli ili Zulejki, kćeri Ivana pl. Gušića, zapovjednika ogulinske tvrđave. Roditelju su, kako je bio običaj tadašnjeg vremena, obećali Đulu starijem plemiću za ženu. No, u Ogulin je uskoro stigao mladi i hrabri krajiški kapetan Milan Juraić. Đula se u njega zaljubila, ali je Milan ubrzo poginuo u bitci s Turcima. Nesretna djevojka bacila u ponor rijeke Dobre.
Dok sam fotografirala ponor, u njemu sam, na stijeni ugledala lik. Pomislila sam da je to djevojčin lik, no mještani kažu da to Milan gleda kuda je nestala njegova Đula.

U sobi Ivane Brlić-Mažuranić

Odlazimo u Zavičajni muzej u Frankopanskoj kuli. Ulazimo u sobu Ivane Brlić-Mažuranić. Pojavljuje se žena odjevena u duhu Brlićkina vremena. Priča o književnici i događajima iz njezina života. Prisjećam se šegrta Hlapića, Kosjenke, Regoča, Jagora, Potjeha… Bilo bi lijepo da se pojavi Malik Tintilinić sa svojom družinom. Ogulin je tako bajkovit pa nije ni čudo da je Ivana stvorila predivne priče iz davnina.

Osim spomen sobe Ivane Brlić-Mažuranić, razgledavamo i ostali dio Zavičajnoga muzeja.

Ogulinsko more

Nakon obilnog ručka, odlazimo na Ogulinsko more, kako mještani zovu jezero Sabljaci, udaljeno tri kilometra od Ogulina. To je umjetno jezero stvoreno vodom Zagorske Mrežnice. Bio je to sat igre, fotografiranja i šetanje u prelijepoj prirodi.

Utočište za medvjede

Putujemo prema Kuterevu, malom ličkom mjestu na obroncima sjevernoga Velebita, utočištu medvjeda. Tijekom prvoga desetljeća postojanja utočište je od sigurne smrti spasilo brojnu medvjeđu siročad. Tamo nas  je dočekao čovjek koji je pričao o medvjedima. S veseljem smo gledali medvjede, patke, pse… Fotoaparati su na djelu. Polako se spušta večer Već smo umorni. Krećemo put Zadra puni dojmova o izletu.

Tekst: Dorotea Vuković, 6.r.
Fotografije: Ema Bencun, 6.r.

Tagovi